od poznatih...

Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti.

(Ivo Andrić)

večernji putopis

večeras sam do kuće došetala... pešice...
bosa, niježnih i golih stopala...
ali ne cijelih 11 kilometara
vec samo nekih 777 metara.

prvih 111 metara navikavala sam se
osjećaju hodanju... bosa, baš kao dijete...
i golickanju, jer već odavno se nisam
u stopala golickala još od rastanka našeg...

sledećih 111 metara sam smarala
misli svoje, kovrdjave po malo a
po malo ne i slagala ih u kutijice koje
su se rasturale na svakih 3 metara...

u trećih 111 metara sam surfovala
na ogromnim talasima sjećanja...
kao početnica... a još sam se trebala
boriti i protiv par suza... tako vrućih suza...

u četvrtih 111 metara... ne sjećam se...
ma da, sušila sam se... osmehom...
inače se kaže da je smejanje terapija...
eto, 111 metara bejah u terapiji i ja...

u narednih 111 metara sam se divila zgradama
koje tako ponosno stoje tu ispred i pored i
iza tebe čak... i jedino to rade po cijeli dan
a opet su ponosne i ne moraju se žuriti na tramvaj...

u pretposlednjih 111 metara... eh sad...
izmaštaću ću nešto... odšetala sam do...
do Singapura da kažem laku noć... ili pak...
dobro jutro, ili pak... ništa... nekome jako dragom...

i stigosmo do zanjih 111 metara... gde sam
tužno ali istinito shvatila da su mi stopala...
prljava... te sam se onda pozabavila tražeći
ključeve po mojoj dubokoj tašni... koja je uvek duboka...

i evo me ovde... pred ekranom od nešto više
od 11 incha... koji istrpi svake večeri šutljivo
moj pogled... koji te traži... i koji čarovito
i naivno se nada i ove večeri malome comment-u na strani...

par misli jedne kasne noći

ovo sigurno znaš:
da bih ti voljela osjetiti glas,
da bih ti voljela čuti pogled,
da bih ti voljela vidjeti korak,
da bih ti voljela šapnuti uz vrat...

dok ovo vjerojatno osjećaš...
kako mi glas drhti dok te u sjećanju tražim,
kako mi oči trepću kada se tvojih dodira sjetim,
kako mi se kosa kovrdža kada te na sebe osjetim,
kako mi se srce ubrza na samu misao usana tvojih...


a ovo si, vjerujem, primjetio...
kako se znam istopiti na samo jedan pogled,
kako se znam oznojiti na samo jedan dodir,
kako se znam izgubiti u jedan jedini poljubac,
kako se znam skliznuti uz samo jedan osjećaj...

kad bih...

kad bih znala kako
najlakše proći 20 dana...
20 dugih dana sa 20 noći...
20 teških noći sa po 12 sati...
12 sati u danu, 12 sati u noći...
sa po 60 minuta u svakom satu...
i po 60 sekundi u svakom minutu...
i tvojom slikom u svakoj sekundi...
kad bih samo znala kako...
kako izdržati svaku tu sekundu
puna tebe i opet bez tebe...
i svaku tu minutu...
puna tvog osećaja i opet bez tebe
i svaki taj sat...
pun tvog duha i opet bez tebe
i svaki taj dan
prepun tvojih pogleda i opet bez tebe
i svaku tu noc
puna tvojih dodira i opet bez tebe...
kad bih samo znala...
ne bih ovako duboko spavala...
ni ovako daleko gledala...
niti tako duboko...
niti tako tajno osjećala...
niti bih se ovako prazna a opet sa tobom osjećala...

... nesto veselo... vic: najbrže na svetu šta je?

Sede u kupeu voza biolog, fizičar, filozof i seljak i razgovaraju o tome šta je najbrže na svetu...
Biolog:
- "Najbrži je treptaj oka. To se desi a da niko i ne zna da se desilo."
Fizičar:
- "Najbrža je svetlost. Kad pritisnete prekidač, ona do vas stiže brzinom 300,000 km/s, nema veće brzine u prirodi."
Filozof:
- "Najbrža je misao. Njom u trenutku možeš stići bilo gde na svetu."
Seljak:
- "Pa, kad sam vas učene ljude saslušao, shvatio sam da je
najbrža stvar na svetu proliv. Kad te stigne, pre nego sto si trepnuo okom, upalio svetlo ili bilo šta pomislio, već si se usrao."

o meni (mardi 24 novembre 2009)

ja nisam mlada,
niti nezrela niti dete...
jedino onda kada to hoću.
i onda kada tvoj pogled to zatraži.
i čak i kada me na slici ugledaš...
ili dok me na jastuku maziš...
i nikad više.
onda sam ja...
prava zrela osoba. žena.
ili bar tako izgledam drugima,
majci, društvu i tebi,
dok me u poslovnom odelu gledaš.
i onda... nastane ćutanje.
jer nema više svetla
koje bi mi izrazilo oči.
niti muzike koja bi me podstakla na ples.
niti zraka koji bi mi zagolickao smeh.
ostaje samo jastuk...
koji podseća na maženje
što, čudno zvuči,
ali podseća na mene...

Odgovor na... "Sta ako? - Van Gogh" (13 avgust 2007)

a šta ako ne?
šta ako nije moglo...
a opet jeste.
i dan se isto tako
svojom ljepotom budi
dok lice što liči na tužno
koje u stvari nije...
ćeka razmatrajući
sve ove trenutke
što stvaraju red u tvojoj glavi...

i opet, kažem, ipak je teško
sve ovo uzeti, i šta...
ako mi ipak šapneš nešto
nešto od reči koje me...
podsete na... na tebe
ili na mene, ili na tebe...
ili na prošlost koja bila je
i koja se vratit neće...
možda se ipak nadjemo tu...
u snu, ili van njega,
možda čak i u obećanom kafiću.

svo vreme ovog sveta je ipak naše
i dlanovi dok se spajaju
ovako sa daljine...
i dok se na papiru stvaraju šare
sa kojima ćemo se uvijek tješiti
šapni mi ipak sad...
neke reči koje nikad nisam ja
čula prije. da me probude i podsete...
na one reči koje si htio prije
šapnuti mi... a ipak nisi.

"la gratitude"

zahvaljujem Svemiru što mi te je poklonio,
što mi je dozvolio otkriti te, vidjeti i dotaći.

zahvaljujem Suncu što mi te je osvjetlilo,
i time mi dozvolilo vidjeti te sjajnog, kakav jesi.

zahvaljujem Zvjezdama što su nam svetlucale
u noći kad smo se spoznali te su nam misli spojile.

zahvaljujem Vjetru što nam se igrao po kosi
znam da je to on koji me naneo ka željama tvojim.

zahvaljujem Roditeljima tvojim i Braći tvojoj
jer si zahvaljujući njima takav, nježan, dobar i lijep.

i zahvaljujem Tebi, Lijepi Moj, Tebi,
jer si me zapazio, iznenadio i zavolio! zahvaljujem!

dilema

pitam se... hoću li ti faliti večeras...
dok se budeš prisećivao onog vica... i buldozera...?

pitam se... hoćeš li me dodirnut' noćas...
u snu, il' na javi... kako god, na trenutak...?

pitam se... hoćeš li mi šapnuti večeras...
da li prstima ili usnama, da sam ti još uvijek lijepa...?

pitam se... hoću li te čuti noćas...
dal' kroz telefon ili kroz vjetar što mi u lice duva...?

brigo moja...

čuješ li mi oči što te dozivaju
i usne mi žedne što te uzastopno zamišljaju?

osluškuješ li mi snove što te kradu
ili pak želje mi šarene što ti neguju nadu?

osjećaš li mi pjesmu tebi na poklon
i nacrtana osjećanja na ovom zidu bjelom?

šalješ li mi još uvijek poljupce tajno...
kao... kad vlak je kretao... a ti ostajao...?

na povratku

još uvijek čujem lišće
što se je bunilo zbog buke
naših strasnih želja... i dodira...

još uvijek sjećam se zemlje
koja nas je dobrovoljno ugostila
bez pitanja... bez sumnje i bez smetnje...

i i dalje pamtim vjetar
koji je spajao mašte naše,
a potom dodire i poljupce, opet i opet...

i još uvijek žalim to lišće
što se je borilo sa našim odećem
pa našim obućem... kajišem mojim i šta već...

i ocrtavam usnama melodiju...
jer oko mene ipak ima ljudi...
onu poslednju... uzmi me... poput...

o tremi

recimo... da sam, eto, jučer imala tremu...

ne prije polaska, iako mi je bilo teško
odlučiti se šta ću nositi i kako,

ni tokom spremanja iako je to dugo trajalo
jer se je obući i presvući par puta trebalo...

ni kad sam se uz stepenice saplela žureći
sa strahom da vlak od 11 i 45 će bez mene poći...

ali kad sam te osjetila hladnog,
na sam početak našeg susrjeta,
dok sjedela sam ćutljivo na desnoj strani
i promjenila položaj bezbroj puta,
dok usne moje su te bile žedne... i gladne
tvojih ruku i dodira, a ćutalo se...

tada me je bilo strah... a slagala sam te...

šuteći sam ti odgovorila da me nije,
niti strah niti šta god, i da vjerujem...

i tu sam ti istinito pričala... i vjerovala
sam... u ono što si vidio i osjetio potom...

i vjerujem još uvijek... a vidjet ćeš...
možda sad a možda narednih dana... ili kroz mjesec...

jer... kažu neki... zaljubljeni...
da divno je biti nekome nešto...
i divno je voljeti jer ćeš tako
i ti biti oživljen i bit' ćeš voljen...
a divno je biti nekome nešto, ili pak sve...
jer život umije bit' tako sladak i lijep... udvoje...

nema te

nema te... a ja ne smijem na spavanje
ne bi li telefon zazvonio a da ga ja ne budem čula

još uvijek nema te... i dok ponoć je već davno prošla
moje srce još odzvonjava kao zvono londosko... 12 časova...

i dok tako nema te... moje oči te traže po mislima
ne bi li opipali koji smješak, makar on i lagan

i eto tako nema te... a ja ne mogu slagati da nisam sama
iako me ništa ne sprečava. ništa me ni ne tera...

i tako... dok nema te... meni tišina dosađuje
a ja se nadam... dosađivati bar na kratko tvojim mislima

nema te... sad je to više nego očigledno
tužno, bolno, za ne istrpeti... nema te... eto... tek tako...