na povratku

još uvijek čujem lišće
što se je bunilo zbog buke
naših strasnih želja... i dodira...

još uvijek sjećam se zemlje
koja nas je dobrovoljno ugostila
bez pitanja... bez sumnje i bez smetnje...

i i dalje pamtim vjetar
koji je spajao mašte naše,
a potom dodire i poljupce, opet i opet...

i još uvijek žalim to lišće
što se je borilo sa našim odećem
pa našim obućem... kajišem mojim i šta već...

i ocrtavam usnama melodiju...
jer oko mene ipak ima ljudi...
onu poslednju... uzmi me... poput...