o tremi

recimo... da sam, eto, jučer imala tremu...

ne prije polaska, iako mi je bilo teško
odlučiti se šta ću nositi i kako,

ni tokom spremanja iako je to dugo trajalo
jer se je obući i presvući par puta trebalo...

ni kad sam se uz stepenice saplela žureći
sa strahom da vlak od 11 i 45 će bez mene poći...

ali kad sam te osjetila hladnog,
na sam početak našeg susrjeta,
dok sjedela sam ćutljivo na desnoj strani
i promjenila položaj bezbroj puta,
dok usne moje su te bile žedne... i gladne
tvojih ruku i dodira, a ćutalo se...

tada me je bilo strah... a slagala sam te...

šuteći sam ti odgovorila da me nije,
niti strah niti šta god, i da vjerujem...

i tu sam ti istinito pričala... i vjerovala
sam... u ono što si vidio i osjetio potom...

i vjerujem još uvijek... a vidjet ćeš...
možda sad a možda narednih dana... ili kroz mjesec...

jer... kažu neki... zaljubljeni...
da divno je biti nekome nešto...
i divno je voljeti jer ćeš tako
i ti biti oživljen i bit' ćeš voljen...
a divno je biti nekome nešto, ili pak sve...
jer život umije bit' tako sladak i lijep... udvoje...