brzo lete i za par trena grle te i ljube,
kaču se čvrsto i oslanjaju na te...
uz bujnu nadu da mi pitanjce...
što izvlačim bude po želji i po volji...
i da to budeš ti što mi svetliš, što mi pratiš
što me ohrabruješ i sreću donosiš.
dok sjedam na tu jednostavno drvenu stolicu
i čitam... pogled mi leti pravo na prozor...
kroz prozor... van prozora... daleko vani...
i opipavajuči slova... prizivam boje,
prizivam Sunce, prizivam tebe... i opet
nadam se kao dijete... što jesam,
nadam se lakome i kraju... što bržem kraju.
i dok niz stjepenice lagano silazim...
osjećam kao kuglu vatre... tople vatre...
što se niz ljedja spušta... na samo tren...
tebe u mojim mislima... u mojoj kosi, u očima
i prizivam nadu ovaj put, milu nadu
da to ne bude samo mašta, da to ne stane,
da to traje... sve dok ja budem bila štošta tvoje!
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire