Ako bih se trebala opisati iz dvije riječi... neznam da li bih uspjela. Ali iz tri riječi... rekla bih da sam ja "dijete bekstva i borbe". I kako li to ide skupa? Ide... kada su na različitim poljima upotrebljena.
Sjećam se jednog od svojih bekstva. U stvari se ja sjećam većinom njih, a bilo ih je podosta onih značajnih.
U ovom bekstvu... ja sam bila ta koja je podstakla na bježanje. Koga? Mamu i brata. Od koga? Od puno toga... od ljudi, od rada, možda čak previše rada, od bola i patnje, od moga očuha i tako... imalo je od čega da se "beži".
Kako sam ja uspjela naterati svoju mamu na to? Jednostavno... čak isuviše jednostavno. Bilo je dovoljno da budem iskrena, toliko iskrena da su mi na kraju jednog ljetnjeg i napornog radnog dana par suza pošle uz blijedo lice puno prašine... Suze se nisu lako zaustavile. Neznam zbog čega... Na kraju krajeva taj rad i napor su bili dio naše svakodnevnice.
Tako su suze tekle još niže i počele se spuštati niz moju tadašnju crvenu haljinu. Valjda mi je od tada ostala navika da plačem kad god sam obučena u ikakvu crvenu haljinu. Plačem ja i u drugim haljinama, ali u crvenim je to obavezno. Ma pričaću vam...
Sve u svemu, našli smo se u šumi, nakon nekih dobrih desetak kilometara pešaćenja, ja, mama,brat i naš prtljag. Išli smo ka slobodi! E sad kako je ko viđao tu slobodu... To su već neke totalno druge priče...
Vjerjatno da kad bi taj put do slobode bio dobro definisan i lako dostupan ova priča ne bi ni postojala.
I nađosmo se u šumu. Tu smo proveli nekih dobrih par sati. Nismo imali satove da bi to dobro mjerili. Niti lampu da bi išta vidjeli na putu. Zato smo vjerojatno i stigli u tu šumu. Nismo imali ni čarapa... ali smo imali kupaćih kostima, jedino smo to, ja i brat, spakovali u naše torbe... Valjda nam je to bio znak "slobode".
I i dalje smo bili u šumi... dal je to sad bilo na sred šume, ili pak malo na stranu... ko će ga znati. Poenta je da smo se oko istog žbunja vrtjeli dobrih tri puta u toku tih oko tri sata, bez zastajanja... valjda nam se nije dalo da se izvučemo tek tako, pa smo se uvijek vraćali na isto mjesto.
Tog momenta se najbolje sjećam... prolazi meni kroz šašavu glavicu ideja... kažem ja mami da ja vidim jedno svjetlo, i pokažem joj to svjetlo... Dolazilo je iz daljine, i sa neke višlje tačke. Vjerojatno je to bio mjesec. Ja sam ipak vjerovala da je to bila neka ulična sijalica. I valjda zahvaljujući mom matematičkom duhu... predložim mami da se mi držimo prave linije, i da pođemo ka tom svjetlu. Žbunje se je najviše bunilo mom predlogu, jer smo ga dosta uznemiravali... svi ostali su se lako složili i pratili me. Na kraju ćete se složiti da i nije tako loše pratiti moje ideje... u principu se ne prevarim često. Ali o tom potom.
Prateći tu svetiljku i ideju istovremeno, svaki od nas je smarao svoj mozak na svoj posjeban način. Inače se ja vučem iz takve porodice gdje se svaki članak zna smoriti sam i čak i bez razloga. Znači smarali smo se fizički i psihički u istom mahu. Što bi u danjašnje vrijeme rekli: 2 u 1. Mada se u relativnom životu upotrebljava više 1 u više... samo to je tema... za neko drugo veče.
"Šetajući" kroz šumu i žbunje... ja sam se zamišljala već u vozu. U stvari ne, nisam se ja zamišljala kako sedim u kupeu i mašem iz sveg srca svemu što vidim, radujući se da to napuštam... Već sam zamišljala osećaj koji ću imati pri tom trenutku... Budući u vozu, mahući raznim njivama, kućama, putevima, drveću, bićima, u principu mrtvim bićima i eventualno onima što neznaju previše komunicirati sa ljudskim bićima. Jer ako mašeš ljudima... smatraće te malkice otkinutim.
I tako zamišljajući sebe u toj situaciji i pod tim osjećanjem koje je teško opisati... voz se kretao...
Taj osećaj za slobodom je uvijek drugačiji. I uvijek nosi sa sobom neko očekivanje. Ali nije nikada uobražen. Taj osjećaj, bar kako ja gledam, taj osjećaj je blage prirode. Ako ga pustiš radovati se... bit će sretan. Ako ga ne pustiš... sačekaće... i bit će ipak sretan, ma kada god to bilo.
Priča se završava pozitivno, delimično. Mi smo dovjeli to bekstvo kraju. Stigli smo u Rumuniju, i tu sam ja počela ljubiti mrtvu prirodu i okolinu... zemlju, vjetar, zgrade, kamenje... grlila sam i ljubila sve što mi se pokazivalo pred očima mojim maleckim... Jedan od mojih snova se ostvarivao. Jedna od mojih sloboda je bila predamnom... jedna... U to vrijeme nisam znala da će postojate i neke druge. Mislila sam da mi je jedino to bilo potrebno da bih bila sretna.
Onda sam se trebala snaći u toj slobodi. A to nikada nije lako. Jer kada imaš utisak da ti se može sve... tada je najopasnije. Tada najlakše možeš skrenuti...
Nismo imali prilike da se to desi jer nam se očuh pridružio dosta brzo nakon našeg dolaska i nekako je ubjedio našu mamu da... da se vratimo onome od čega smo pobegli. Ni to nije bilo loše... jer smo kroz par godina ponovo pobjegli. Ovaj put... skroz uvjereni da se treba i ostati tu gdje smo stigli... ali... to je opet neka druga priča.
Čega se najviše sjećam je osećaja krivice. Nakon ove pustolovine očuh me je smatrao izdajicom. S neke strane je to bilo dobro, jer se je bojao mene. Sa neke druge... šta ja znam, nije me više puštao u garažu da popravljam sa njim traktore, niti mi je lako dozvolio voziti traktor. Pokušavao je svakom klijentu da me "uvali" za snajku... dok bih ja na samu pomisao pocrvenjela, prosula bar 3 od 5 kava pri nošenju i onda se strčala u štalu gdje bih sebi našla šta raditi... tu sam ja ćaskala sa mojim domaćim ljubimcima.
Krivicu sam osjećala prema svojoj majci. Jer sam je stavila u situaciju vrlo nezgodnu. Pošto je nju bilo žao moje patnje i budući uvjerena mojim suzama... donjela je odluku da bježimo. Kasnije sam shvatila da je ona to cjenila i da je u stvari to i čekala... znak. Sa neke druge strane... pitam se da mi možda ne bi bilo bolje da nismo bježali. Sad bih vjerojatno bila i udata, i s par djece i mnoštvo ljubimaca... ali onda ne bi bilo ni ove priče...
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire